Splićanin u Dublinu: Kvalitetni djelatnici lako napreduju, ovdje vam ne treba veza

594

Donosimo priču mladog Dalmatinca koji je prije četiri godine sa suprugom odselio u Dublin.

Život u Irskoj

1.      Kada si i gdje odselio? Zasto bas tamo?

U srpnju 2015. godine sam odselio u Dublin. Zasto baš tamo…dobro pitanje s obzirom da sam imao nekoliko opcija. Na kraju su u najuži izbor ušli London i Dublin, koji oboje imaju dobru zračnu povezanost sa Splitom, dobra primanja, engleski jezik kao službeni, visoka primanja, uređeno drustvo, veliki izbor posla u sektorima u kojima smo supruga i ja specijalizirani (financije i medicina). Izbor je nakon nekog razmišljanja pao na Dublin zbog hrvatske zajednice koja broji vec popriličan broj ljudi te smo smatrali da će nam to olakšati prilagodbu što se na kraju pokazalo točnim.

2.      Koji su bili razlozi tvog odlaska u inozemstvo?

Ah, mogao bih nabrajati jako dugo ali vjerojatno nema smisla jer su identične razloge nažalost već nabrojali mnogi drugi nebrojeno puta prije mene. Neke ću ipak ponoviti jer bole sve nas, pogotovo one koji su time najviše pogođeni, odnosno mlađa generacija koja pokušava izgraditi svoj život. Niske plaće….jako niske plaće…. uhljebi, uh jako puno uhljeba, neadekvatna valorizacija rada u smislu napredovanja kvalitetnih djelatnika, loša perspektiva u sljedećih 10-20 godina, demotivirano okruženje u kojem se jako puno ljudi bori s egzistencijalnim problemima….mogao bih i dalje nabrajati, ali kao što sam rekao, to vjerojatno nema smisla.

3.      Koliko je vremena prošlo dok si našao posao i jesi li zadovoljan njime?

Radim od prvog dana, ponudu za posao sam primio dok sam još bio u Splitu i radio za jednu od banaka. Poslom sam naravno zadovoljan, u međuvremenu sam i promijenio radno mjesto. Kao sto mozete pretpostaviti, uslijed snage ekonomije te potrebe za tom vrstom kadra, prilike za napredovanje i znatnu financijsku renumeraciju su poprilične. Jednu stvar bih izdvojio. Nisu Irci nista bolji ni sposobniji od nas niti marljiviji radnici. To je čak i tužno, samo doprinosi kolektivnom razmišljanju da bi Hrvatska bila kudikamo prosperitetnija da nema uhljebe koji upravljaju njima, te nažalost kolektivnu svijest ljudi koji se dijele na crvene i crne te svoj glas daju temeljem ideoloških uvjerenja. Nakon nekoliko godina života u Dublinu dodatno sam se uvjerio koliko su zapravo ta ideološka prepucavanja besmislena te služe jedino za onu ‘zavadi I vladaj’. Dok uhljebi od toga lagodno žive i kad se predstava završi dijele plijen, umirovljenici se tuku oko kontejnera kako bi skupili plastične boce.

4.      Što bi izdvojio u odnosu na radne uvjete u Hrvatskoj?

Sve sto je napisano na papiru mora biti i izvršeno, kratko i jasno. Plaće su naravno puno vćce, minimalac je čini mi se 9.55 EUR. Sektori poput financija, IT-a, medicine, građevine, su nevjerojatno progresivni te su firme spremne ponuditi jako dobre uvjete.

5.      Kakve su mogućnosti napredovanja?

Puno veće nego u Hrvatskoj iz jednostavnog razloga, barem u financijskom sektoru kojem pripadam. Vodi se statistika, I to svega, svakog detalja. U takvim uvjetima kvalitetnim djelatnicima je lakše napredovati, brojevi su egzaktna nauka, oni nikad ne lažu. Tu ne može pomoći ukoliko imaš vezu ili nekoga kome si drag pa te može pogurati.

6.      Koliko toga si možeš priuštiti u odnosu na životne i radne uvjete koje si imao u Hrvatskoj?

Ah, ne bih želio ispasti bezobrazan o nadobudan, ali naravno jako puno toga. Od putovanja, života neopterećenog računima i dozvoljenim minusom, štednje itd.

7.      Jesi li poznavao jezik države u koju si doselio i koliku ti je barijeru predstavljao? Kako si ga usavršio (ako jesi)?

U pitanju je engleski jezik što je naravno učinilo prilagodbu puno lakšom. Zapravo, većina mladje generacije u Hrvatskoj se koristi više nego kvalitetnom razinom engleskog tako da to nije problem. Što se tiče prilagodbe, naravno da je bilo lakše nakon par mjeseci kad sam pohvatao naglasak i kad jezik više nije bio toliko tvrd prilikom izgovora. Kad više nisam zvučao poput Rade Šerbedžije u nekoj od njegovih uloga ruskog negativca, hehe.

8.      Živiš li u vlastitoj ili unajmljenoj nekretnini? Kakve su cijene smještaja u odnosu na plaće?

Živim u unajmljenoj nekretnini, s tim da razmišljamo o kupnji stana ove ili iduće godine. Cijene smještaja nisu male, barem u Dublinu. Manji jednosoban stan je oko 1000-1200 EUR mjesečno. Ukoliko ga želite kupiti izdvojit ćete oko 200000 EUR.

9.      Koliko si se uspješno asimilirao u lokalno stanovništvo? Osjećaš li se kao stranac? Hoćeš li se ikada osjećati “domaće”?

Po tom pitanju stvarno nisam imao problema, vjerojatno zbog činjenice da je Dublin multikulturalan grad gdje 30ak % stanovništva cine Španjolci, Poljaci, Hrvati itd… Irci su otvoren i druželjubiv narod tako da tu nema prepreka. Ipak, kako to obično biva, domaće je domaće, pa imamo grupu od 10ak  prijatelja koji su također doselili iz Hrvatske i s kojima se često družimo.

10.  Koje bi razlike unutar prošlog i sadašnjeg društvenog okvira izvojio kao upečatljivije?

Drugačije teme razgovora…nitko ne razgovara o politici…kad netko ide na godišnji uvijek ga se pita: Gdje si bio? Pretpostavlja se da je sebi priuštio odmor na nekoj od europskih i drugih svjetskih destinacija. Irci baš vole putovati. Isto tako, kad se radi onda se radi, ali kad je posao gotov onda je rusvaj. Vikend izgleda kao da su svi pušteni s lanca. Neću reći da većina ‘visi sa stropova’, ali nije daleko od toga. Mentalitet je work hard, play hard.

11.  Je li proces prilagodbe na novu sredinu bio teži od očekivanog?

Ma ne, dapače. Puno je lakše ako imate grupu prijatelja, momka, curu, itd. Pogotovo u početku, početak je uvijek najteži.

12.  Je li ti žao što nisi prije otišao?

Ne razmišljam na taj način, kad se stvorila kritična masa u mom razmišljanju i kad se prešao Rubikon to je bilo to. Odluka je pala i više nije bilo nazad. Shvatio sam da me okruženje ne čini sretnim i da moram poduzeti neku promjenu.

13.  Što bi se u Hrvatskoj trebalo promijeniti da bi se vratio?

Promjena društvene svijesti. Zamaranje s bitnim društvenim I egzistencijalnim problemima umjesto trivijalnih. Tada bi stvari vrlo brzo krenule na bolje.

14.  Ako bi tvoja djeca jednog dana izrazila želju za životom u Hravtskoj, što bi im rekao?

Svojoj djeci nakad ne bih ružno govorio o Hrvatskoj. Ja sam ponosan što sam Dalmatinac, uvijek to rado ističem mojim irskim, kineskim, indijskim i drugim kolegama. Nekako uvijek u meni postoji nada da će ljudi jednom progledati i da će se početi rješavati bitni problemi. Ajmo na takav način i zavrsiti, optimistično. Vjerujem da takva prekrasna zemlja s vrijednim ljudima ipak jednom mora krenuti naprijed, te će biti stvoreni okviri u kojima će se povratak hrvatskim iseljenicima i njihovoj djeci činiti atraktivnim.