Jedno od najtraženijih zanimanja u Austriji su njegovatelji/njegovateljice. Njihov rad u Austriji je reguliran na dva načina. Osoba se može zaposliti u agenciji koja se time bavi i biti njihov zaposlenik, ili postati samostalni obrtnik i vanjski suradnik agencije.
Mi vam danas donosimo priču dviju prijateljica koje rade kao njegovateljice u Austriji, jedna kao djelatnik agencije, druga kao samostalni obrtnik.
Josipa (29) i Martina (34) su, kao i mnogo njihovih sugrađana iz Đakova, zbog nemogućnosti pronalaska posla u Hrvatskoj počele razmišljati o odlasku na rad u inozemstvo. Obje su u braku i obje imaju djecu.
Njegovateljice u Austriji
„Pitaju me kako mogu ostaviti djecu i otići raditi. Ljudi ne razumiju da sam na to prisiljena da bi moja djeca imala zadovoljene osnovne potrebe, da to radim upravo baš za njih“ – kaže Martina. Obje su na Zavodu za zapošljavanje saznale za povećanu potražnju za njegovateljice u Austriji i odlučile pokušati. „Prvi korak je bio završiti tečaj za njegovatelje jer bez toga nije bilo moguće dobiti ovaj posao budući da sam po struci kozmetičar, a nužno je imati nekakav vid medicinske ili srodne izobrazbe“ – dodaje Josipa.
Josipa je otišla u Austriju prije 3 godine. „Jezik relativno dobro znam tako da mi to nije bio problem. Kada sam stigla u Austriju, prvih tjedan dana sam bila u jednom malom hostelu dok sam riješila svu papirologiju. Šefica je bila jako ljubazna i pomogla mi je oko svih papira koje sam trebala da bih se mogla zaposliti i početi raditi. Kada su papiri bili riješeni, odvezla me na adresu na kojoj ću raditi, upoznala me s obitelji i moj posao je počeo. Ranije smo dogovorili da ću mjesec dana raditi, mjesec dana biti kod kuće u Hrvatkoj. Plaću smo također ranije dogovorili. Taj prvi turnus mi je bio prestrašan. Živjeti s pacijentom u kući i pružati 24-satnu njegu je potpuno drugačije nego raditi u bolnici 8 sati i otići kući po završetku smjene (kao što je to bilo na praktičnom dijelu tečaja koji sam odrađivala u bolnici u Osijeku). Osjećala sam se potpuno izgubljeno, budila se noću sva u znoju… Ali, izdržala sam tih prvih mjesec dana, dobila svoju prvu plaću i sjela na autobus kući jer je slijedio mjesec dana odmora. Nakon druge ture od mjesec dana rada sam se potpuno priviknula na život s pacijentom. Nakon godinu dana rada u toj obitelji, nastali su problemi. Naime, jedan od sinova gospođe koju sam njegovala se vratio kući sa školovanja i počeo mi zagorčavati svakodnevicu. Tretirao me kao sluškinju, kao da sam dužna i njemu praviti ručak i spremati za njim, derao se na mene. Nikako mu nisam mogla objasniti da ja nisam tu da bih njegovala njega nego njegovu majku. Nosila sam se sama s njime kako sam god znala dok mi nije počeo noću lupati po vratima sobe i nazivati me svakakvim pogrdnim imenima. Tada sam se zabrinula za vlastitu sigurnost. Odmah ujutro sam nazvala u agenciju i ispričala im što se događa. Naravno, agencija je stala uz mene i šefica je isti dan došla po mene. Poslali su me kući u Hrvatsku na mjesec dana dok mi dogovore rad u drugoj obitelji. I tako su i napravili. Nakon mjesec dana odmora, ponovno sam bila u Austriji, u novoj obitelji, s novim pacijentom. Uskoro će biti 2 godine otkako sam na novoj radnoj poziciji i za sada je sve u redu. Probleme nemam, ali, i da se dogode, znam da će agencija opet stati iza mene i zaštititi me. Mjesec dana radim, mjesec sam kod kuće i uživam sa svojom obitelji. Taj mjesec dok radim i dok nisam s djecom mi je strašan, ali, kada vidim koliko smo mi kao obitelj napredovali, kada vidim da mojoj djeci ništa ne nedostaje, vidim da moj trud vrijedi.”
Martinina priča se ne razlikuje puno, osim činjenice da ona nije zaposlenik agencije, ona je samostalni obrtnik. „Posao sam prije godinu i pol pronašla uz posredovanje Zavoda za zapošljavanje. Oni su me uputili kojoj agenciji da se obratim kako bi mi pomogli oko administrativnih poslova vezanih za otvaranje obrta i kako bih s njima sklopila ugovor o suradnji. Svi su bili izuzetno susretljivi i pomagali mi na svakom koraku. Nakon što sam uspješno otvorila svoj obrt, s agencijom sam dogovorila sve detalje i naša je suradnja počela. Dogovorili smo moju brutto plaću, rad u turnusima od 2 tjedna (2 tjedna radim, 2 tjedna sam slobodna). Agencija me uputila korisniku, uselila sam se i počela s radom. Početak je, očekivano, bio težak. Prvi turnus od 2 tjedna odmora sam odlučila da neću ići kući nego ću ostati u Austriji kako bih riješila sve obaveze koje sam imala. Očekivala sam da će mi trebati dosta vremena dok to sve riješim budući da u biti nisam ni sama bila sigurna što sve moram, gdje i kako. No, i tu je agencija uskočila. Stvarno su mi puno pomogli, od toga što su mi rekli koja je od uplatnica koje sam imala u rukama za koju obavezu do toga da su mi što moram platiti svaki mjesec, a što se plaća kvartalno. Zaista su mi puno pomogli, sve mi objasnili i praktički mi prstom pokazali što, gdje i kako trebam napraviti. Sa svime sam bila gotova za 3 dana i ipak sam otišla kući svojoj djeci. Za sve ovo vrijeme, nisam imala problema. No, znam za situacije gdje su se njegovateljice jako neugodno iznenadile. Jednoj gospođi, također iz Hrvatske, nitko u agenciji preko koje je radila nije objasnio da je ona njegovatelj samo korisnika usluge, ne cijele obitelji. Nitko joj nije rekao da se njezina plaća koju dogovara s agencijom izražava u brutto iznosu i da od tog iznosa ona mora sama platiti sve doprinose, osiguranje, naknade i sve ostalo. Nakon nekoliko mjeseci rada, kada su joj na naplatu došle sve obaveze koje je imala, njoj od plaće nije ostalo gotovo ništa. Jako se neugodno iznenadila i odustala od posla. Strašno je to da žene uopće nisu upoznate s uvijetima rada, sa svojim pravima, ali i obavezama. Budući da nisu upoznate s time koje sve troškove moraju podmiriti od svoje plaće, žene nerijetko pristaju raditi svašta za jako malu plaću. Kada sve obaveze dođu na naplatu, shvate da nemaju nikakvu zaradu i odustanu. Tu mislim da bi ipak Zavod za zapošljavanje trebao malo bolje informirati ljude koje upućuju na rad u inozemstvo kako se ljudi ne bi neugodno iznenadili i, na kraju krajeva, bili u minusu nakon nekoliko mjeseci rada.“
Dakle, najbitnije je dobro se informirati o tome gdje idete, što ćete raditi i koliko ćete za taj posao biti plaćen. Uvijek imajte na umu da se plaće u inozemstvu izražavaju u brutto iznosu i da se od tih plaća plaćaju sve obaveze i svi doprinosi. Iako nije jednostavno ostaviti obitelj i otići u inozemstvo raditi, najveći broj osoba koje to učine kažu da vrijedi.
„Dva tjedna radim, dva tjedna sam kod kuće. Zaradim za ta dva tjedna rada koliko sam u Hrvatskoj imala plaću za 3-4 mjeseca. Nije lako biti odvojen od obitelji, ali ova dva tjedna dok sam kod kuće, samo sam njihova i sve vrijeme provodim s njima, uživajući bez financijskih problema“ – poručuje Martina.
