Donosimo priču mlade Francuskinje koja je odlučila zamijeniti svoj dom u Strasbourgu u Francuskoj s gradom pod Marjanom.
Zašto se odlučila na taj korak? Postoji li razlika između mentaliteta Hrvata i Francuza? Jeli Hrvatska obećana zemlja ili se ipak želi jednog dana vratiti u Francusku?
U sedam godina je kao turistički vodič proputovala cijeli svijet, dok je 2014. godine put nije doveo u Split. Nakon silnih putovanja, poželjela je jednostavno pronaći svoje mjesto i svoj mir. Hrvatska se ponudila kao odlično rješenje.
Posao na splitskom aerodromu se u tom trenu činio idealnim. Tada je splitska zračna luka bila još relativno mala. Vodila je manji tim i super se snašla među hrvatskim kolegama. Tako se i zaljubila u tadašnjeg kolegu, koji je i dan danas uz nju.
Danas ima svoj obrt i radi kao turistički vodič u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Pri otvaranju samog obrta, nije imala posebnih poteškoća. Napravila je to kao i svaki Hrvat.
Prije otvaranja obrta je morala ispuniti nekoliko kriterija. Najprije je morala položiti certifikat za turističkog vodiča, no to bi morala i kao Hrvat. S obzirom da je cijela nastava na hrvatskom jeziku, trebala je usavršiti i jezik. Za sebe kaže da ne priča baš najbolje, ali jako puno razumije. Od velike pomoći bili su joj privatni sati hrvatskog jezika te je stekla B2 stupanj. S obzirom da je fakultet završila u Francuskoj, diplomu je trebala prevesti na hrvatski.
Kako radi u turizmu, trenutna situacija sa pandemijom joj uveliko otežava poslovanje. U zadnje vrijeme se sve češće pita je li napravila pravu stvar došavši u Split. Ali, kako sama kaže, more i sunce su joj melem za dušu.
-Pomalo, to je prva riječ koju sam naučila – govori Amandine.
Hrvatski mentalitet je nešto na što se morala priviknuti. Ljudi su opušteniji, sve ide polako. Rokove ne shvaćaju ozbiljno, jako često uopće ne odgovore na mail. Ali isto tako možeš poslovni razgovor ili sklapanje ugovora obaviti u lokalnom kafiću, što je u Francuskoj nezamislivo.
Kako navodi, Hrvatima je jako bitno što drugi kažu i misle o njima, koji auto voze, u kolikom stanu žive….
U Hrvatskoj, ili bolje rečeno u Splitu, svi se žele prilagoditi. Francuzi su tu puno drugačiji. Oni žele biti originalni.
-Poštujem lokalnu kulturu i politiku, ali imam problema sa starim tradicijama i mentalitetima kad uzrokuju štetu. Način na koji se tretira npr. LGBT zajednica duboka je sramota za zemlju Europske unije. Još je dug put i nadam se da će se ljudi malo otvoriti i prihvatiti ljude koji nisu poput njih.- govori Amandine.
U Splitu se dobro snašla. Ima svoju omiljenu pekaru, voli šetnje s psom uz more i obiteljska okupljanja i slavlja.
Međutim, i dan danas se ponekad osjeća kao stranac.
No, za razliku od Strasbourga, u Splitu se osjeća sigurnom.
-U Splitu žena može noću sama šetati gradom. Dolazim iz Strasbourga, i to je tamo veliki problem. Dok sam bila studentica, nekoliko puta su me pratili pa čak i napali. To mi se ovdje nikad nije dogodilo. Dan, noć, s dečkom ili bez njega, uvijek se osjećam sigurno. Mislim da je Hrvatska i za djecu puno bolja. Sretna sam svaki put kad vidim malu djecu kako trče iz škole bez roditelja ili se igraju sama u parku. Kakva izvrsna kvaliteta života.
Ono što još izdvaja je kako prosječna plaća u Hrvatskoj iznosi oko 800€, dok je ta cifra u Francuskoj znatno veća. Cijena najma stana u Splitu je puno manja, ali u odnosu na plaće sve je jako skupo. U Splitu s prosječnom plaćom živiš iz dana u dan, dok u Francuskoj možeš i dugoročno planirati.
O povratku u Francusku u zadnje vrijeme puno intezivnije i češće razmišlja. Nemogućnost poslovanja, neizvjesna budućnost i čežnja za prijateljima i obitelji u Francuskoj dovodi u pitanje mnoge odluke. Ali, samo jedan pogled na more vraća joj osmijeh na lice.
Na kraju krajeva, zaključuje, Hrvatska je divna zemlja za kvalitetan život, ali nije obećana zemlja ukoliko želite živjeti bez neizvjesnosti i straha za budućnost.
Ako i nakon ove priče razmišljate o selidbi u Francusku, prije odluke se informirajte o ovim bitnim stvarima.
You must be logged in to post a comment.